Udruga za promicanje kreativnosti Merlin

Grad Pula na jugozapadnom kraju Istarskog poluotoka, razvio se, poput Rima, podno i na sedam brežuljaka (Kaštel, Zaro, Arena, Sv. Martin, Opatija sv. Mihovila, Mondipola i Pragrande), na unutrašnjem dijelu prostranoga zaljeva i prirodno dobro zaštićene luke koja je otvorena prema sjeverozapadu s dva prilaza, neposredno s mora i kroz Fažanski kanal. Današnja Pula (omeđena je sa sjevera otocima Sv. Jerolim i Kozadom, gradskim naseljima Štinjan, Veli Vrh i Šijanskom šumom; s istoka područjima Monteserpo, Valmade, Busoler i Valdebek; s juga Starom Plinarom, marinom Veruda i otokom Veruda; te sa zapada Verudelom, Lungomareom i Musilom) na  površini pedesetak četvornih kilometara broji približno pedeset i devet tisuća stanovnika.

Pula, klasičan grad Jadrana, Mediterana i Europe, izvire iz poetike argonautskoga mita o Jasonu i Medeji ("Grad bjegunaca, no njihov ga jezik imenova Pulom"), iz pustolovne legende o potrazi za otetim zlatnim runom. Pula krije tritisućljetnu postojanost u svojim temeljima (doslovce ispod svakoga pedlja zemlje), u pretpovijesnom gradinskom naselju na brežuljku Kaštel, u histarskoj nekropoli čiji ostaci bjelodano pripovijedaju dugo trajanje grada. Cjelovito urban(ističk)o uobličavanje Pule započinje u antici, nakon što su Rimljani 117 godine prije Krista porazili Histre, osnutkom rimske kolonije (Pietas Iulia) u Cezarevo doba (sredinom I. st. prije n. e.) da bi najveći uspon doživjela za vladanja Septimija Severa, krajem II. i početkom III. stoljeća, kada broji tridesetak i više tisuća stanovnika, pa je uz Salonu (glavni grad rimske Dalmacije) Pula slovila kao najveće naselje na istočnoj obali Jadrana. Propašću Zapadnoga rimskog carstva (potkraj V. st.) Pula je gotovo četrnaest stoljeća urbano i populacijski umrtvljena, mijenjajući vladare, i čekala novo razdoblje gradskosti...

U razdoblju rimske vlasti, napose carskoga razdoblja, Pula kao trgovačko i upravno središte poprima trajni urbani pečat rimske koncepcije grada s pravilnim četverokutnim kućama, popločenim ulicama i trgovima (Forum), kanalizacijom, insulama, zidinama, gradskim vratima... Tada nastaju najznačajniji spomenici rimske antike sjevernoga dijela Jadrana: Amfiteatar, Kaptolij, Agustov i Dijanin hram, Slavoluk Sergijevaca, Herkulova vrata, Dvojna vrata, Malo i Veliko rimsko kazalište.

Gradnja Amfiteatra započinje za vrijeme cara Augusta, dograđuje za vladavine cara Klaudija a konačni, prošireni oblik poprima u razdoblju Vespazijana. Povijesna predaja (i legenda) kazuje kako je upravo car Vespazijan u čast svoje zanosne ljubavnice Puljanke Antonije Cenidi, želeći zadiviti prelijepu Antoniju, podigao tako velebnu Arenu u, ipak ne toliko značajnoj, rimskoj provinciji. Zahvaljujući dubokoj zaljubljenosti Vespazijana danas pulsku Arenu možemo bez imalo skromnosti uspoređivati s Kolosejem u Rimu, ili Arenom u Veroni, amfiteatrima u Pompejima ili onima u Nimesu ili Arlesu u Francuskoj. Vanjski zidni plašt pulskog amfiteatara, eliptična oblika s glavnom osi (sjever-jug) dužine 130 metara i kraćom osi (istok-zapad) dužine 100 metara, gotovo je potpuno sačuvan (za razliku od spomenutih) s dva reda lukova, po 72 u svakom nizu i četvrtastih otvora iznad njih, i četiri tornja za prilaz vrhu gdje se rastezao velarij, platno kojim se štitilo gledateljstvo od sunca. Kao svaki amfiteatar sastoji se od tri osnovna dijela: prostora za gledanje koje je moglo primiti dvadeset tisuća znatiželjnika, borilišta i podzemnih prostora. Osnovna namjena Arene bila je kao i danas zabava, društveni događaj na kojemu treba biti viđen i na kojemu treba vidjeti nove frizure, odjeću, nakit, žene, muškarce... a najzračnija zabava bile su gladijatorske borbe.

Gladijatorske borbe sastojale su se od niza dvoboja između protivničkih parova. Gladijatori su bili posebno obučeni za razne tipove borbi u kojima se koristilo posebno oružje i tehnike. Nakon uvodnih predstava praćenih glazbom u kojima su se naglašavali najvažniji dijelovi predstave, započele bi igre. Dvoboji između nekoliko parova gladijatora odvijali su se istodobno. Oni koji su ostali živi, ako nisu mogli nastaviti borbu, odložili bi oružje i podizanjem ruke zatražili milost. Presudu o životu i smrti donosio je car, a ona se obično podudarala sa zahtjevom svjetine koja bi vikala: Mitte (Otpusti ga) ili Lugula (Pogubi ga). Gladijatori su bili robovi, ratni zarobljenici ili zatvorenici osuđeni na smrt, ali i neki slobodni ljudi koje je tom užasnom zanatu najvjerojatnije nagnala glad. U amfiteatru je bio popularan i lov na divlje zvijeri (venatio). Životinje bi se, nakon dugog vremena provedena u mraku i izgladnjivanju pustile u arenu. Njihova je smrt morala biti spektakularna, pa su se zbog toga organizirale raznovrsne predstave, borbe s bikovima ili nosorozima, borbe različitih životinjama ili potjere životinja za nenaoružanim ljudima, a životinje bi na kraju bile nemilosrdno i neminovno raskomadane. Kulise su se pomno izrađivale kako bi se u amfiteatru rekonstruiralo prirodno okružje divljih životinja.

Rimska je Pula pored Arene imala i dva kazališta, Veliko izvan grada, na južnoj padini brežuljka Monte Zaro koje je potpuno uništeno u 17. stoljeću (kamenje je iskorišteno za gradnju mletačkih kaštela), i drugo Malo rimsko kazalište, unutar gradskih zidina (do kojeg se izravno dolazilo ulicom kroz Dvojna vrata) na sjeveroistočnoj podnožju proplanka Kaštel, od kojega su sačuvani ostaci temelja scenske zgrade i dijelovi gledališta.

Rimske su kazališne predstave u početku bile nadahnute mitovima i prenaglašeno realistične. Nerijetko bi u dramskoj situaciji koja prikazuje smrt, neki osuđenik na smrt preuzeo mjesto glumca, ili bi se zapaljene trojanske zidine pretvarale u pravi požar, a nisu izostajale ni razbludne scene žena koje je sud osudio zbog zločina. Rimsko je kazalište, kao i grčko, bilo povlašteno mjesto gdje nisu vrijedila pravila ćudoređa i pristojnosti. Pojavom grube komedije Atellana  nastaje kazalište s kulisama, maskiranim glumcima, pjevačima, akrobatima i mimičarima koji pjevaju, plešu, glume i recitiraju uz pratnju citra, frula i ostalih glazbala. Farse iz svakidašnjeg života glumile su se na latinskom jeziku prožetom lokalnim dijalektizmima. Atellanu su tvorile četiri stereotipne uloge: Mako lakrdijaš, Buko debeli glupan, Papo smiješni starac i Dosen proždrljivac. Glumci i pjevači mogli su, bez straha od posljedica, dati si oduška divljim i katkad opsesivnim komentarima ne poštujući ni ljude ni bogove. Gledatelji su likove prepoznavali po maskama, tako da je isti glumac mogao igrati više uloga, međutim žene nisu smjele biti glumice. Razvio se oblik predstave s naglašenom pantomimom što je bilo neophodno za  brojnu publiku koja nije mogla razgovijetno čuti riječi izgovorene na otvorenom prostoru. Pantomima je s jednostavnim tekstovima prikazivala tragične mitološke sadržaje, dok su mimikom prikazivani komični i erotični motivi obojani političkom i društvenom satirom. Satirična pjesma, ditiramb, pjevana je u slavu dobroga vina, a na pulskim rimskim daskama vjerojatno u slavu mirisne malvazije.

Razvoj maski u rimskom teatru tekao je od jednostavna bojanja lica bijelom bojom, preko maske od bijeloga lanenog platna do gipsanih odljeva obojanih živim prirodnim bojama zemlje, mljevenog kamenja, cvijeća... Glumci su najčešće koristili maštovite maske inspirirane trenucima ekstaze (tuge, očaja, ushićenja, smijeha, zadovoljstva...) predstavljajući tako suodnos i povezanost života i smrti koja istodobno spajala i dijelila dva svijeta. Različiti tipovi maski inspirirani su i iz štovanja bogova, napose Dioniza (Bakha) –  boga životnih radosti, plodnosti, vina, požude, druželjubivosti, razuzdanosti... Jednako tako maske sa izvitoperenim licem nadahnute su životinjskim glavama, njuškama i položajima kako bi prikazale svakojaka ljudska raspoloženja pa nastaju krivonosi, dugouhi, krivousni, debelousni, razgoračeni i slični motivi na maskama.

Autor: Miodrag Kalčić