Ovo je povijesna ljubavna priča o nastanku pulske ARENE na osnovu koje je udruga Merlin dizajnirala suvenire s likovima Cara Vespazijana i puljanke Antonije Cenide (magnete, lavandinu vodicu i vrećice s lavandom).
Amfiteatar u Puli ili Pulska Arena najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja. Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana. Pulski se amfiteatar stavlja uz bok Koloseju u Rimu, Areni u Veroni, amfiteatrima u Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj i El Džemu u Tunisu.
Sama gradnja Arene se odvijala u nekoliko faza tijekom 1. stoljeća. Smatra se da je već u doba cara Augusta na istom mjestu stajala slična,ali manja i pretežno od drva izrađena građevina. Za vrijeme vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno proširena, a drveni dijelovi su zamjenjeni kamenom, a Arena poprima današnji izgled. Ne znaju se podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i arheološki izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti. Zanimljivo je da se u otprilike isto vrijeme gradi Koloseum u Rimu.
Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli gradili ovako monumentalnu građevinu. Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede.
ANTONIJA CENIDA i TIT FLAVIJE VESPAZIJAN
Neronova smrt u lipnju 68. godine obilježila je kraj julio-klaudijevaca i početak vladanja flavijevaca (Vespazijana) Rimskim carstvom. Prvom flavijevcu Tit Flaviju Vespazijanu (17. studenog 09. – 24. lipnja 79.) Istra može zahvaliti za Flavijevu cestu koja je od koja je od Akvileje, preko Trsta, Poreča, Vodnjana stizala u Pulu i pulski amfiteatar (u Puli mu je 73. godine izgrađen kip). Izdahnuo je s posljednjim riječima: "Jao, čini mi se da postajem bog."[1]
Antonija Cenida, rodom Puljanka, bila je najprije robinja pa potom oslobođenica (liberta), uposlena kao pisarica, kod Atonije Minor, kćeri Marka Antonija, majci cara Klaudija i baki Kaligulinoj. Vespazijanova miljenica bila je energična i inteligentna žena koja, nakon smrti njegove supruge Domicile, dolazi na dvor i ostaje Vespazijanovom suputnicom do svoje smrti 75. godine.[2] Upravo se Cenidi pripisuje utjecaj na Vespazijana u dovršavanju gradnje pulskog amfiteatra započetog u vrijeme Klaudija. Imala je dva utjecajna brata, Feliksa i Palanta, obojica, poput Cenide, Antonijini oslobođenici: Antonije Feliks za Klaudijeve vlasti postaje prokurator Judeje, a Antonije Palant bio je među najprisnijim savjetnicima cara Klaudija i druge mu družice Agripine.[3]
Povijesna predaja (legenda) kazuje kako je car Tit Flavije Vespazijan, opijen ljubavlju, u čast svoje zanosne ljubavnice, prelijepe Puljanke, liberte Antonije Cenide dovršio gradnju velebne Arene. "Antonija Cenida misli, štoviše, ona živo vjeruje da je amfiteatar u Pietas Juliji djelo njezine i Titove ljubavi, a svi su drugi, po njezinom shvaćanju, puki posrednici. Zato će Antonija Cenida sve učinit da se imena svih, pa i graditelja Lucija Subaga, odasvud istisnu, brišu i ne spominju. I tako će, misli ona, uz najveće graditeljsko djelo u Pietas Juliji ostati za povijest samo dva imena: Antonia Cenida i Titus Flavius Vespasianus."[4] Povijesna pak vrela tvrde da je Vespazijan "kao udovac, živio s oslobođenom robinjom Cenidom kao 'inočom'. Bilo je zapanjujuće, ali ne previše zabrinjavajuće, da je mnogo ranije ta ista gospa bila bivša robinja Antonije, kćeri Marka Antonija. Cenida je ostarjela, pa je teško mogla poticati stil Marka Antonija. Ipak, sigurno je starom Vespazijanu prepričavala izvrsne tračeve u krevetu."[5] Kako god, bila Cenida priležnica ili časna ljubavnica (vjerna samo Vespazijanu), i je li Arena podignuta iz puljske ljubavi ili za razonodu pridošlih rimskih vojnika tek stiglih na opuštanje s mnogih ratišta golema Carstva, Arena je još uvijek ovdje, već dvije tisuće godina prkosi zubu vremena i ljudskom nemaru.
Literatura:
[1] Robin Lane Fox: "Klasični svijet: epska povijest Grčke i Rima", Naklada Ljevak, Zagreb 2008., str. 454.
[2] Alka Starac: "Carski posjedi u Histriji", Opuscula Archaeologica Radovi Arheološkog zavoda, br. 1, Arheološki zavod Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1994., str. 136.
[3] Bernardo Benussi: "Povijest Pule: u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine", Zavičajna naklada "Žakan Juri", Pula 2002., str. 682-684.
[4] Stjepan Vukušić: "Duh u kamenu", Naklada Društva hrvatskih književnika, Nakladni zavod Matice hrvatske, Grad Pula – Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti, Zagreb-Pula 1997., str. 85-86.
[5] Robin Lane Fox: "Klasični svijet: epska povijest Grčke i Rima", Naklada Ljevak, Zagreb 2008., str. 449.
Autor: Miodrag Kalčić
